| Mjerenje Sunčevog zračenja u Republici Hrvatskoj su započela 1948. godine na opservatoriju Zagreb-Grič pomoću Robitzscheova aktinografa. 1949. godine uspostavljena su mjerenja ukupnog Sunčevog zračenja na Sljemenu i u Splitu, 1951. u Pargu, 1954. u Križevcima i 1956. u Razromiru. Mjerenja su bila vrlo neredovito obrađivana tako da je vrlo malo podataka sačuvano. Tek od 1957. godine, proglašene Međunarodnom geofizičkom godinom, počinje redovita obrada izmjerenih podataka. Mjerenje Sunčevog zračenja je dobilo status meteorološkog elementa 1964. godine, u godini koja je proglašena Međunarodnom godinom mirnog Sunca. Mjerna stanica na opservatoriju Zagreb-Maksimir uspostavljena je 1969. godine, a u Rijeci i Dubrovniku 1980. godine. Međutim, iako je 1983. godine radilo osam mjernih postaja, od 1989. godine ukupno Sunčevo zračenje se ne mjeri ni na jednoj postaji iz mreže meteoroloških postaja Državnog hidrometeorološkog zavoda (DHMZ). Takva situacija značajno ograničava točno određivanje energetskog potencijala Sunčevog zračenja u Republici Hrvatskoj.
Oblik praćenja Sunčevog zračenja koji se ipak zadržao u našoj meteorološkoj praksi je mjerenje trajanja sijanja sunca odnosno trajanje osunčavanja (insolacije) heliografom. Najstariji heliograf kod nas postavljen je u Zagrebu na Griču 1889. godine. Do drugog svjetskog rata postoje heliografi u Splitu (Marjan) od 1926., na Hvaru od 1931., Rabu, Šibeniku i Dubrovniku od 1936. i Veloj Luci od 1937. godine, no većina prestaje s radom početkom drugog svjetskog rata. Na drugim postajama heliografi rade samo kratko vrijeme (Rijeka 1902.-1912., Senj 1933.-1939., Kraljevica 1935.-1939.). Podatke o osunčavanju kao važnom elementu klime često sadrže analize klime većih ili manjih zemljopisnih područja. Koristeći podatke od početka rada heliografa pa do 1940. godine E.R. Biel daje godišnji broj sati sijanja sunca za sedam meteoroloških stanica u Kraljevini Jugoslaviji, među kojima su Hvar i Split. Detaljnu analizu osunčavanja za područje Republike Hrvatske sadrži Klima Hrvatske S. Škreba i suradnika iz 1942. godine, ujedno i najstariji cjeloviti prikaz klime za područje Republike Hrvatske. Na osnovu podataka do 1940. godine dan je srednji godišnji hod broja sati sijanja sunca za deset meteoroloških postaja.D. Furlan koristi podatke o osunčavanju Malog Lošinja koji su bili dostupni do 1970. godine. P. Vujević daje prikaz srednjeg godišnjeg broja sati sijanja sunca na 20 postaja u FNR Jugoslaviji, od kojih se sedam nalazi u Hrvatskoj. Podaci se odnose na razdoblje od 1926. do 1935. godine. Delijanić daje prikaz osunčavanja u Rijeci, Splitu, Hvaru i Dubrovniku na temelju mjerenja heliografa do 1958. godine. Podaci mjerenja heliografa sa svih mjernih postaja u SFR Jugoslaviji u razdoblju od 1951. do 1970. su korišteni za izradu karata srednjeg relativnog trajanja sijanja sunca za Atlas klime Jugoslavije gdje su dane karte srednjeg relativnog trajanja sijanja sunca za godinu, vegetacijsko razdoblje i mjesece kolovoz i prosinac. U Atlasu klime SR Hrvatske za razdoblje od 1951. do 1970. godine izrađena je karta srednjeg godišnjeg trajanja sijanja sunca te prikazan godišnji hod trajanja sijanja sunca za 17 meteoroloških postaja u Hrvatskoj. Koristeći podatke s 14 meteoroloških postaja iz razdoblja od 1958. do 1969. godine Vukov analizira i prosječni mjesečni i godišnji broj sati sijanja sunca, kretanje osunčavanja po mjesecima, godišnje kretanje osunčavanja, apsolutni ekstrem i promjenjivost te trajanje osunčavanja u pojedinim godišnjim dobima i vegetacijskom razdoblju. U svom radu O klimi i vremenu Jadrana Č. Duplančić daje kratki prikaz relativnog i srednjeg dnevnog trajanja osunčavanja na Jadranu. Najopširniju analizu trajanja osunčavanja za područje Republike Hrvatske daje DHMZ u svojoj studiji iz 1981. godine Meteorološki parametri potrebni za iskorištavanje Sunčeve energije u SR Hrvatskoj, prvi dio: Trajanje sijanja sunca gdje je analiziran 20-godišnji niz trajanja osunčavanja od 1961. do 1980. godine na 37 meteoroloških postaja u Republici Hrvatskoj. |
Naslovna
