Klimatske promjene

Razgovor o klimatskim promjenama ne ostavlja danas nikoga ravnodušnim, bez obzira radi li se o ljudima iz politike, znanosti, gospodarstva ili o običnim građanima. Znanstvena zajednica nije jednoznačna u pogledu uzroka klimatskih promjena koje nitko ne osporava. Postoje dvije teorije:

• Promjene klime posljedice su ljudskih aktivnosti odnosno antropogenih emisija CO2 i drugih stakleničkih plinova
• Promjene klime posljedice su tisućljetnih ciklusa rasta i pada temperatura, promjena položaja Zemlje te snage emisije sunčevog zračenja

Vjerojatno nije moguće dokazati niti jednu od tih teorija s 100-postotnom vjerojatnošću jer su mjerenja klimatskih promjena “premlada“ disciplina da bi se sa sigurnošću mogli postavljati konačni sudovi. Mišljenja sam da su to komplementarne teorije, jer se može prihvatiti postojanje tisućljetnih ciklusa rasta i pada temperatura, ali se oni javljaju u neponovljivim uvjetima. Sadašnji ciklus opterećen je posljedicama djelovanja šest milijardi ljudi s intenzivnom potrošnjom energije u razvijenim zemljama i neadekvatnom zaštitom okoliša. Iz toga razloga se svrstavam u one koji smatraju da se odnos prema energiji i zaštiti okoliša treba radikalno promijeniti.

Pitanje klimatskih promjena na globalnoj razini rješava su okviru Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC), donesenoj 1992. godine na Drugoj konferenciji UN-a o razvoju i okolišu u Rio de Janeiru.  Protokol iz Kyota donesen 1997. godine a usvojen 2005. godine, predstavlja prvi pokušaj globalnog dogovora o mjerama za zaštitu klime. Protokol nije dao očekivane rezultate, ali predstavlja prvi korak u rješavanju odnosno ublažavanju problema klimatskih promjena. Najvrjednije je što je veliki broj zemalja pristupio sporazumu i obvezao se na smanjenje emisija. Nedostatak je u tome što Protokol nisu ratificirale zemlje SAD-a koje su najveći emiter stakleničkih plinova te što nisu uključene nikakve obaveze za zemlje u razvoju, od kojih neke kao npr. Kina, Indija i Brazil predstavljaju velike zagađivače. Međutim, zemlje u razvoju još uvijek imaju znatno manje emisije po stanovniku od razvijenih zemalja. Na primjer, godišnje emisije po stanovniku u SAD-u iznose 24,5 tCO2-eq, dok u Kini iznose 3,9 tCO2-eq, a u Indiji tek 1,9 tCO2-eq. Pokazalo se da je problem smanjenja emisija puno zahtjevniji nego što se očekivalo.

Novi globalni dogovor koji se očekuje trebao bi obuhvatiti sve zemlje i ponuditi novu pravedniju platformu. Problem nije jednostavan jer se postavljaju sljedeća pitanja:

1. Odgovornost za sadašnje stanje kao posljedica emisije bogatih i razvijenih zemalja
2. Odgovornost za emisije multinacionalnih kompanija koje investiraju u nerazvijenim zemljama zbog jeftine radne snage i sirovina
3. Pravo na razvoj i emisijske kvote koje će omogućiti daljnji razvoj

Rasprava o klimatskim promjenama u Kopenhagenu bit će novi pokušaj stvaranja jedinstvene globalne politike koja će imati posljedice ne samo na klimatske promjene, nego i na ukupno svjetsko gospodarstvo i tehnološki razvoj. Teško je predvidjeti hoće li se u Kopenhagenu u prosincu 2009. godine dosegnuti kvalitetni dogovor. Realno je očekivati da će se ići korak dalje od Kyota, no teško je prosuditi koliko daleko. Naime novi dogovor zadire objektivno u ekonomiju bogatih i razvijenih zemalja i na određeni način traži preraspodjelu dodane vrijednosti između siromašnih i bogatih. Je li međunarodna zajednica spremna na to, uskoro ćemo vidjeti.

Ciljevi i problemi nove klimatske politike

Temeljni cilj budućeg dogovora o klimi je redukcija emisija CO2 i drugih stakleničkih plinova do 2050. godine za 50 posto ili više u odnosu na 1990. godine. To je ostvariv cilj za narednih 40 godina, bez obzira što će bitno promijeniti strukturu finalne potrošnje energije u korist električne energije. Naime radikalno smanjenje emisija CO2 mijenja način zadovoljavanja finalnih potreba za energijom pa će se kod konačnih potrošača primarno koristi uređaji koji ne proizvode CO2. Kao posljedica se očekuje značajniji rast potrošnje električne energije u odnosu na scenarije bez redukcije. Pitanje proizvodnje električne energije postaje temeljno pitanje, znatno veće nego danas, pa se osim doprinosa obnovljivih izvora očekuje i značajnija participacija nuklearnih elektrana.

Prvi problem s kojim će se susresti sudionici skupa u Kopenhagenu su kvote ili područja odgovornosti država. Tu se ne očekuje jednostavan dogovor, jer se dotiču „stečena prava“ razvijenih zemalja, prava za razvoj nerazvijenih zemalja te posljedice koje proizlaze iz globalne ekonomije i poslovanja multinacionalnih kompanija.

Drugi problem su troškovi implementacije takvog dogovora koji će povećati cijenu energije za 2 do 3 puta. Potrebno je postići jedinstven dogovor o valorizaciji CO2 i drugih stakleničkih plinova, kao i odrediti odgovornosti u njihovoj primjeni. Poželjni su i kazneni mehanizmi za one koji ne provode dogovor. Trenutno potpisnice Protokola iz Kyota u slučaju ne ispunjavanja svoji ciljeva prenose neispunjenje emisijske kvote u naredno obvezujuće razdoblje na koje se dodaje 30% kazne.

Treći problem je ostvarivanje  očekivanja u tehnološkom razvoju s obzirom da se cijeli projekt smanjenja emisija CO2 temelji i na očekivanom tehnološkom razvoju rješenja problema izdvajanja i skladištenja CO2 što omogućava korištenje fosilnih goriva gotovo bez emisije CO2 , nove generacije za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, nove generacije za nuklearne elektrane, nove generacije tehnologija temeljene na vodiku itd. Potrebna je sinergija u tehnološkom razvoju svih zemalja, kao i znatno veća financijska ulaganja.

Četvrti problem su mehanizmi ostvarivanja cilja. Valorizacija cijene smanjivanja emisija CO2 na globalnoj razini i podizanje cijene energije na realnu razinu s troškovima zbog primjene tehnologija izdvajanja i skladištenja CO2, otvara realnu mogućnost uspostave samoregulirajućih mehanizama u trgovini energijom, neovisno o izvoru i tehnologiji. To će otvoriti mogućnost da se koncept podupiranja proizvodnje energije iz obnovljivih izvora iz vanjskih fondova zamjeni s konceptom trgovanja energijom bez potpora, ali sa znatno višim cijenama energije.

Za lakše ostvarivanje ciljeva smanjenja emisija Protokolom iz Kyota definirana su tri fleksibilna mehanizma: međunarodno trgovanje emisijama (International Emission Trading - IET), mehanizam zajedničkih projekata (JointImplementation- JI) i mehanizam klimatski "čistih" razvojnih projekata (Clean Development Mechanism - CDM).

Trgovanje emisijama je mehanizam koji ne doprinosi izravno smanjenju emisija na ukupnoj razini, nego prvenstveno omogućava fino podešavanje prava na emisije u jednoj zemlji kao nadopunu grubim administrativnim mjerama. S druge strane ograničavanjem emisije na razini postrojenja motivira se vlasnike postrojenja na poduzimanje ekonomski opravdanih mjera za smanjenje emisije. Granicu ekonomske opravdanosti definira tržišna cijena emisijskih dozvola. S obzirom na različitu razinu gospodarske snage i bogatstva između zemalja EU-a, upitna je održivost tog mehanizma u prekograničnom trgovanju između zemalja različite ekonomske snage i bogatstva, ukoliko je element ekonomske snage utjecajni faktor za određivanje prava na emisije. S druge strane, ograničavanje tržišta na jednu zemlju stvara potencijalni problem optimiranja ponude i potražnje emisijskih dozvola. Rješenje problema može biti na način da se  iz određivanja prava na emisije eliminira ekonomski faktor, što bi osnažilo pozicije slabije razvijenih zemalja i omogućilo prekograničnu trgovinu emisijama.

Europska politika

Europska unija je promovirala svoj akcijski plan do 2020. godine nazvan „3 x 20%“, što znači smanjenje potrošnje energije za 20 posto, povećanje korištenja obnovljivih izvora za 20 posto i smanjenje emisije CO2 i ostalih stakleničkih plinova za 20 posto. Već sada se rade planovi za 2030. godinu, koji su ambiciozniji i razlikuju se od zemlje do zemlje. Godina 2050. je za sada predmet znanstvenih i stručnih analiza.

Trenutno u postavljanju koncepta nove energetske politike koja se temelji na ciljevima zaštite klime prevladava administrativna logika. Postavljeni ciljevi ostvarit će se financijskim potporama. Nesumnjivo je da je u fazi uspostave nove politike potrebna sva moguća potpora, ne samo ona financijska. Međutim, dometi promjena u energetskoj politici temeljeni na potporama nisu veliki. Povećanje udjela proizvodnje energije iz obnovljivih izvora na 20 posto ili više dijeli tržište na dio koji se podupire i dio koji je otvoren. To je dugoročno neodrživo. Za povećanje udjela obnovljivih izvora moraju se stvoriti tržišni mehanizmi koji se temelje na realnoj cijeni energije, uključujući i cijenu doprinosa za zaštitu okoliša.

Za očekivati je da će EU, neovisno o postignuću skupa o klimi u Kopenhagenu u prosincu 2009. godine, utvrditi svoju politiku koja će biti obvezna za sve članice, a koja će također biti ambicioznija u pogledu zaštite klime od drugih zemalja. Hrvatska će slijediti politiku EU-a.

Hrvatska

................................................

Članak izašao u Poslovnom dnevniku, 08.07.2009. - link na PDF članka